|
boki
|
Dogodilo se s ljetnjeg raspusta
Vrućina i omorina pusta, sa vazduhom otežalim što guši kao lug sa ognjišta od sunca koje žeravično žeže, zatekoše me ljetos na selu poslije toliko vremena.
Obično mi je ranijih godina tamo prijatno bivalo i kad je najtoplije, ali ovaj put nije tako, ne pomaže ni preko hiljadu metara nadmorske visine, nema abera od hladnjikavih vjetrova sa Durmitora, ni izgleda u najavi od sjenkovito obršćenog žbunića koji se valja nebom po zemlji. Ništa je nadvladalo život, jedno vrelo ništa gordo caruje. Ko iz pripovjetke Janka Veselinovića, sve živo poskapa. Ono drugo od važnije populacije na selu, što se izmoreni mal zove, ako imalo mrda, meškolji, maše, češe, u plandištu je satima skupljalo snagu za taj golem napor, najčešće repom, dahom, rogom. Pogdjekoji seljak, prođe bježeći od upekle zvijezde sa polja, prekinuo sapinjač, raspučio košulju, zaturio kapu na zatiljak, jedva Boga naziva. Goveda se obadajući razlančala pa jurcaju kao besomučna, konji se pokunjili kraj plotova u ispašama, znoj ih oblio, a oni jedan drugom okrenutih glava mlateći repom brane se od nebeske artiljerije oštrokrilaca. Psi polijegali pod streje, zatvorili oči, isplazili jezike, pa lijeno zareže tek kad im muva na njušku padne. Po koja iznemogla baka koju su ostavili da čuva djecu i da pazi kuću od Ciganaka koje gledaju u karte, pokušava dosuti vodu pilićima. U drveta sparušeno lišće, kukuruz se presukao, žućkasta cimina ukopava se prema krtoli, vlati pšenice stoje mirno ko svijeće – ni da se nji’nu. Da – bog - sačuva!
O, čemu bi mislio tada živ iksan, do ni o čemu. Međutim, i takav ambijent bi svakako mogao kontrastom posmatrača inspirisati. Ali kakvog, jer ako bi mene neko posmatrajući u tom momentu predložio da bi bio podesan za posmatrača, rekao bih mu da navrati malo kasnije dok umine žega, pa dok se malo odmorim, rashladim i kako valja progledam, i taman tamo pred naredno ljeto da počnem. Ali neko naredio iz redakcije, đe će mu duša, ili je glad neuviđavnog čitatelja pritužila, ajde sad znaj, pa ovaj magazin dotad mora jedno devet puta dodati nove brojeve u vanvremenu arhivu. Šta da se radi no da se iskoristi trenutno, pa da se bar dokonost i neimanje želja pokuša savladati mislima kroz selo u odnosu na znak Vaga, dok za sve ozbiljnije pitajte druge, dokonije. O, dokonosti vjerovatno nisam ništa pisao, ne znam jesam li kad ozbiljnije i pomislio, a vala ni o čovjeku bez želja. Mada nisam toliko siguran da sve što sam kad i napisao nije baš odatle i pristiglo. Tih, dugih sparnih dana nisam ni pokušavao razmatrati tako nešto jer na selu postojane dokonosti nema, dok naseljenik takvog predijela opet nema neku posebno neostvarivu želju koja ga mnogo negira pošto je davno osvojio sve što je bitno. Naročito što je seljaku pogled za nedosanjanim predstavama od askurđela ostao isti. Kako na vrijeme, napojiti, pokidati, isplijeviti, metnuti, okopati, osantračiti, prešegati, dotegliti, dabome i pomilovati šta jedro. Sve znojavi glagoli sem ovog zadnjeg, ali i za njega se često valja dobro pomučiti. Imajući malo seljaci su, kao neki prirodno svjesni Saturn, pomireni i sa onim što im ne treba, pa jedni druge ne draže, a šta god im viška došlo biće kao premija stvorenom, pošto je realnom čovjeku sve na dohvat. Da dograđuju i održavaju ono što je davno zaželjenim ostvareno. Dokonost im je neprirodna, pa zato i smisliše - besposlen pop krštava jariće. Al’, sada kada nailaze jesenje kiše, mogli bismo pokušati gradskoj djeci koju proturiti, dok nam znak Vaga ide u susret ko izmišljen za temu. Mada, i Lavovi kunjaju u hladovini po cijele dane, pa ne bi ni oni bili loš primjer. Bar dok ne ogladne drijemaju, pa mi zaključujemo ako bi nagoni utolili glad svijet bi se ljuljuško ko barka na moru. Ili prije da ne bi ni od ljuljanja ništa bilo, paučina bi sve uplela pošto niko ne bi prstom mrdo. No, Vage znaju sa stilom biti u dokolici, tako je vele i cijela umjetnost nastala, a da li nekad mogu biti bez realno ostvarivih želja ko svaki drugi seljak, nismo baš sigurni, naročito ako znamo da Saturn nije nimalo naivan čim je tu izabrao tron da mu bude. Kao da zaključujemo da se na selu niko nikad nije rodio u znaku Vage, ali da gospode svakako ima. Takav je rođen ko kakav komunista, u znaku, srpa, čekića, i još ponečeg od svih poljskih alatki, dok muku muči kroz svako sazvježđe neba.
Šala kraju, gospodu seljake uzimamo kao primjer zbog blizine prirodnog uma i iskustava iskona, kako bi lakše dokučili smisao i poriv nedovoljnog zalaganja, nerada, nepravilnog djeljanja, usmjerenja kod nas drugih. Pa, šta je onda čovjek bez želja? Ostvaren, uskraćen, zahvalan, skroman, mudar, osuđen, prinuđen, izmiren. Pa, zavisi šta se želi, koliko se muka isplati u idenju ka njoj, jer definitivno se mora svako krvavo mučiti pošto i najskromnija želja je izvan opsega galaksije trenutnog. Drugačije ne bi bila želja, da je lako ostvariva. Deder da vidimo astrološki, a i vrijeme je više bilo – je li neko biće od Venere ka Marsu, ili od Venere ka Saturnu, ili od Venere ka Veneri samoj možda. Da li se neko još uvijek momkom smatra samo zato što se i kao sijed zna češće okrenuti na - lijevo - krug kada pored njega prođe žesna ljepota, odnosno da li može želja ostariti u čovjeku toliko da on nikad više neimadne onaj entuzijazam i polet kao sa 23 ljeta. Iz ovog izvodimo, da je sve ono što je čovjek u stanju učiniti opsesivnim idenjem ka ostvarenju neke želje, najbolji pokazatelj njenog postojanja. Koliko joj sluga može biti i fizički i psihološki. Kad pomenuh mladost koja ne poznaje često servilnost, mogli bi kasti da mlad čovjek mora imati želje! Bez njih ne samo što ne bi bio mlad, no ni živ. Kategorički imperativ, i da tako uvijek bude a ko pokuša opovrgnuti da ujedno poželi i da mu se dadne dva’jes po turu. Mašala. Ako već tako jeste daj da kažemo da je onda Vaga daleko najstarija potreba kao najmlađi znak u zodijaku, mlađi i od ove rečenice kada je mladalački zanos i želja u pitanju. Vaga je znak, u kome i najgrešniji koji u grijeh ne vjeruje želi ispovjedati svoj život voljenoj davajući joj prvi zavjet kroz obećanja koja će kasnije teško ispuniti, a ujedno i najzabačeniji znak do koga svako Ja kome cijeli zodijak služi može stići, pošto se u Vagi svi zovu Mi, pa je ona kao potreba nastala prva, a ljudi su joj se priklonili zadnjoj kad više nisu imali kud, i samim tim ona je najmlađa stvarnost ovog svijeta u koju čovjek stiže. Da te neko želi, sanja, voli, ljubi; zaklanja blagošću od svih hladnoća i žega ovog svijeta, prva je želja svih želja, a to je najnježnija potreba prema drugom polu, koju nema nijedan drugi znak kao Vaga. Onih najmlađih, najstarija želja što se stalno podmlađuje i raste ali i kao smorenost mladih što smatraju kada se prižene da poslije više nema želja koliko monotonih obaveza. A biti voljen znači dozvoliti znaku Vaga da bude živ, i time pronaći drugi dio sebe. Živjeti željom da te neko voli jeste nemanje animoziteta spram života, drugih, pa stalno željeti je prioritet vitalnosti kojom će svaki čovjek stvarati pogodne uslove za ljubav. A, da li onda potire želju dokonost, jer danas su često najmlađi ponajviše u dokolici iako još nisu ostvareni ni u onim najosnovnijim, gladnim željama nagona koji caruje bar jedno i po desetljeće kod svakog, a tek da jesu estetičari probranog izražaja kojim stvaraju iz dosade, izlišno je govoriti makar im Vaga dominirala cijelim horoskopom. E to je najzapitanije pitanje ove teme, i kad ga više stigoh postaviti – da li imanje želja dokonost potire i da li se može Vaga osjetiti harmonična ako je po vazdan u dokolici čekajući da joj padne s neba njena ljubav?
Dokonost je smrt za želju, a svaka želja je od neke Venerice nastala, iz nekog malog kutka sedmog znaka pa dok postoje želje postojaće i potreba da se ljubi i da se ide ka ljubavi koja nam baš tako šalje svoje Amorove strelice dok još nismo ni svjesni da negdje postoji. Aksiom iz dokonosti nastao, i da tako bude za svagda - oprezna omladina opominje usud koji bi se drznuo drugačije, amin.
Dakle, po slobodi dokon čovjek, bio on Jarac, Devica, Riba, Vaga, ili teta Zaga, šta bilo drugo od znaka, bankine, kolotraga neba, ili pak od krvi i mesa zbilje - nema dinamiku kojom ostvaruje želje, ama baš nikakav pokret, niti zna šta bi sa sobom tog trena, dana, godina. Da ne pominjemo onu – ko ništa ne radi zlo radi. Odnosno ovo je uvod o porijeklu zla, jer dokonost je prva suprostavljenost životu, a čovjeka će uspavanošću varati i odvući od sebe. No to nema nikakve veze sa znakom Vaga, jer, ako ( ne slučajno često pišemo ovu matematičku upitnicu za pretpostavljanje ), dakle, A k o samo, uvedemo minimum primjenljivosti, da se neko raduje dokolici, lijenčarenju, oblomovštini, indolentnosti i sličnoj statičnosti, iz potrebe čista mira koji će uspokojiti podivljalost neku koja prijeti, to ne mora značiti i da nema želju za dobrom takav, niti da je hedonizam stanje bez daljih želja, naprotiv. Neka velika dijela čovječanstva idejom su se rodila baš tu. Ali iz Venere radi Venere htjeti živjeti zbog umjetnosti radi umjetnosti, a ne radi makar Marsa, iz Vage radi Vage a ne možda radi egzaltacija Saturna u njoj kao vrhunske melodičnosti slatkog života, značiće da taj neko nije biće ka životu sa drugim nego ka sebi i svom sumnjivom egu. Takvom kao da nije potrebna ljubav koliko opravdanje, a češće sažaljenje. Što nas sad navodi da se zapitamo, postoji li biće na ovom svijetu, sad dokono il’ bez želja, koje nema potrebu da ga vole ili koje sad nema negdje u svom horoskopu sedmi znak Vagu? Tačan odgovor je pod C, ccccc, ne postoji, kakvo je i to pitanje. Ali, može postojati, da postoji neko stiješnjeno biće koje se boji da voli jer je bilo toliko puta povrijeđeno dosad pa spušta roletne na kući od snova. Dakle, strah vlada i kad si naslutio boljku, pošto ne znaš da li ćeš biti odbijen. A koga to može odbiti znak Vaga? Bolje upitati koga može prihvatiti, jer nema toga čija Venera ne strepi i nije nekad bila odbijena na ovom svijetu kad je bio najsigurnije u sebe, pa mu se malo kasnije činilo da nema razloga da više živi. Zato je Vaga neka vrsta autoriteta prefinjene emocije, koja u drugima budi najpostojaniju želju da budu bolji kako bi dobili njenu naklonost. Zbog nje se mnogo ko sirov učio toleranciji, popravljao, trpio onog preko puta, i to nje, naizgled dokone zbog koje je i po koji seljak poželio prvi put nešto dalje od svog kraja. I još češće, kasnije tužno pjevao „ Kad zavoleh devojku iz grada “. I tako još jaču želju stvarao, prvih puta želeći dokon i on biti. A nekad i pripito zaludan biti zato što se nije kako treba pripitomio, osvjestio.
A, prije ravno 25 godina, jednog jesenjeg dana koji je padao u slično doba kao ovaj oktobar, imao sam deset i po godina, dok mi je kao daleko mlađi Uran u Strelcu bio do ispod ramena, negdje u visini školske torbe sa knjigama iz petog razreda. Taj žilavko od planete, lako je mijenjao svako znamenje neba koje nije bilo naklonjeno poslednjem hiru, pa je i zbunjeno dokona zemlja nasamo zatečena, znala podržati slobode tako što je sebe ostavila po strani, dok su prosječni izvoljeli postati visoka srednja klasa. Podrazumjeva se, da sam dosta nježnije nosio svoje divlje želje od te planeta, inače mog vladara u znaku Vaga u 3. Sa tadašnjim Uranom u Strelcu udruženim sa Jupiterom, naglavačke je padalo i sve dokono što se nikad nije kanilo, dok su samozapaljive želje prvomajski i svečano punom buktinjom gorele. Nisi ni trebao pitati Urana za adresu, svuda ga je bilo. Ali još važnije, dokonosti nije bilo gdje god je bio on. Zahvaljujući tom Uranu ili onom mom iz Vage, na inspiraciji, prepisao sam sa table u vježbanku naslov prvog pismenog zadatka iz srpskohrvatskog jezika te godine: Dogodilo se s ljetnjeg raspusta. Mada, ni danas nisam siguran da li je podesnije reći, - Dogodilo se, na, ili s, sa ljetnjeg raspusta, - meni je ljepše ovo prvo, a i želim nastavnici vjerovati kao što je i ona meni tada, na čemu joj je cijelo jedno djetinjstvo zahvalno, kada sam dobio kao jedini u razredu najvažniju peticu u životu, pišući o lovu u koji me je dokon stric poveo dok sam tog ljeta bio na selu. Ponosan tada na ocjenu, kao danas na tadašnjem stavu što sam imao jaku želju kojom sam mantrao u sebi da iz dokonosti striko ne ubije ništa od divljači, iako sam umjetničkom slobodom u pismenom zadatku ipak malo zaobišao istinu i rekao da se nismo vratili praznih šaka zbog ugleda među dječacima iz razreda, a naročito zbog jedne djevojčice što je ličila na angora kunića, zbog kojeg je ta petica jedino i bila važna. Možda se i nismo vratili badava, ko zna, evo dijela tog ulova, danas se pretvorio u sve ovo o čemu vam pisah dokon, dok svoju Vagu od sina prvaka spremam u školu pričajući mu kako sam kao najstidljiviji pospanko što ga je ikad Uran učio životu, iz dosade kroz maštu osvojio, Njenu do tada nedostižnu naklonost, ko od šale.
|
