sledeća tema »

[dee]

Evo jablane, kako obecah, bez promjena, pisano je koji dan nakon sto se desilo...valjalo bi doradit, izmijenit, ali namjerno necu, neka ga bas ovakvog...od tog dana...
Ovo cisto kao uvod, kao slagvort za eventualnu daljnju pricu.

Jedino sto molim sve, ovo mi je vrlo intimna tema tako da ako  itko ima ikakvu potrebu komentirati, dapace, dobrodosao je, samo molim za dostojanstvo u komentarima.

Izvoli...

Tamo, tamo da putujem...


Ovo nije sentimentalna ispovijest čovjeka slomljenog tugom. Iako u strašan čas, netom nakon sprovoda na kojem sam se naplakao kao za najrođenijim rodom, ovo je iznad svega mala oda ljudskosti, himna čovjekovoj kičmi, ustrajnosti i iznad svega dostojanstvu izraslu na toploj, ljudskoj, ljubavlju i smislom ispunjenoj svakodnevici.

Postoje ljudi koji nam pomognu. Postoje ljudi koji nas zaduže. Koji nas fasciniraju, opčine, ostave bez daha. Međutim, postoji još jedna vrsta ljudi: oni koji nam se uvijek 'motaju' tu negdje po životu, kroz najrazličitije situacije i koji svojom tihom ustrajnošću i istovremeno jednostavnošću i nenametljivošću postanu dio naših života, s kojima srastemo, postanu nešto čega često nismo niti svjesni. To su oni koji nas sobom samima obilježe za čitav život.
Vjera, njezin smisao i krize česta su tema danas i uvijek u razgovorima te vrste ističem jedno: Imao sam ludu sreću da sam od prve minute vjeronauka imao vjeroučitelja kakvog niti u najluđem snu nisam mogao zamisliti. Na stranu sve, u ovakvim trenucima prigodne anegdote kojih je bezbroj, na stranu njegov zarazan smijeh i vječna spremnost za pomoći i saslušati, pa da i s nogu pada od umora. Na stranu sve svakodnevno, slatko, ljudsko, čega je beskraj. Ali, ima nešto veće od toga. Nešto trajnije. Nešto vječno.

Velečasni Josip Jakšić je bio akademski obrazovan čovjek, doktor onoga čime se bavio, a istovremeno sa strpljenjem i voljom da te iste stvari približi najrazličitijim ljudima - od polupismenih do također doktora. A takvi se ne rađaju često. Čovjek čija riječ nikada nije zazvučala naučeno, šablonski, preplašeno već netko tko je bio dovoljno učen da se ne boji otvorenog razmišljanja, dovoljno taktičan da i naše gluposti sasluša i briljantan pedagog da nađe načina objasniti na shvatljiv način.
Za cijeli život ću pamtiti naše vjeronauke; nije mi padalo na pamet prekidati odlaske na župni vjeronauk nakon svete Potvrde (kako to obično biva). Iako je vjeronauk bio petkom u 20h, što je obično doba kad deran od 19 ima itekako prečih zanimacija (i bilo ih je, jasno), ali vjeronauk je prosto bio preintrigantan, prezanimljiv, prežustar u diskusiji, raspravi, pretopao u priči...jednostavno - ne propušta se.
U moru svakojakih new age kompota nije bilo straha ili ne daj Bože osude što nam se čitao Nostradamus. Naprotiv, rekao je: 'Donesite, čitat ćemo i objasniti, da znate na pravi način doživjeti'. Istovremeno, nije mu bilo strano reći: 'Svaki s moje vjeronaučne grupe koji se oženi - od mene dobiva 50 litara vina za vjenčanje'. Čovjek čijem smo se licu radovali. U koga smo gledali kad bismo zaboravili tekst na priredbi za polnoćku (a on nam je držao mikrofon) i tražili utjehu jer bismo najradije u zemlju propali. A on, mirno kao otac, beskrajno smirenih očiju i smirujućeg, blagog smješka, umiri samom svojom pojavom u trenu...i tekst se vrati u sjećanje...i recitacija se dovrši...i crkva zaplješće djetetu.

Kaže Karl Gustav Jung da je jedan od najljepših i najpotpunijih osjećaja onaj kada nenadano na raskršću sretnemo oca. Otprilike tim osjećajem mogao bi se opisati susret s velečasnim Jakšićem. Uvijek aktualan, uvijek topao, da pada s nogu od umora i briga, ali spreman saslušati, popričati, čak i van savjetovanja - jednostavno suživljen sa svojom župom.
Čovjek čija se riječ slušala niti iz straha niti iz moranja niti iz ičeg osim njegove same pojave. Iz proste činjenice što je bio moralna vertikala, svojom svakodnevicom, svojim životom, skromnošću i posvećenošću netko koga smo već kao klinci doživjeli kao zaklon i štit, a kako smo odrastali, tako je postajao prijatelj, brat čovjek, duhovni pastir. Odakle god da mu je čovjek prišao, bilo vicem, smijehom, intelektualnim izazovom ili potrebom, s druge strane se uvijek našao čovjek koji, čak i kad nije imao odgovor na sve (a naravno da nije) imao je sebe kojeg je u nas župljane dao potpuno, bez ikakve rezerve i ostatka. Postao je netko s kim smo navikli živjeti. Netko čijem smo se starom, bijelom, poderanom 'golfu jefinici' kao klinci radovali: 'Eno časnog!' i sjatili se oko njega. Netko bez koga mi je nezamislivo razmišljati o vjeri jer me iznad svega naučio bez straha - razmišljati o vjeri. Bio je dovoljno mudar da se ne uvrijedi kad sam mu ko nadobudni balavac rekao da su mu propovjedi dosadne i za bakice. Itekako je našao načina da u crkvi bude mjesta i za buntovnog balavca i za bakicu.
Čovjek bez kojeg je bilo nezamislivo bilo kakvo kvartovsko slavlje. Ako ga ne bi bilo - nešto fali. Naš dobri duh u bijelom golfu iako, da je bilo koje druge struke, kao doktor znanosti, vozio bi tko zna što. Ali, bio je previše skroman i iznad svega, previše osjećajan i suživljen sa jednim malim, blatnim predgrađem da bi mu i pala na pamet potreba za nečim drugim.
S lica mu se čitalo da smo njegov ponos bili mi, klinci u bijelom na dan Prve pričesti, njegove radosti su bile guranje nas ministranata tko će ministrirati, a slatke brige to što je pitanje hoćemo li se uspjeti nagurati oko oltara svi koji bi htjeli tu nedjelju biti ministranti.
Kasnije, njegov ponos smo postali time što bi sa, nekada balavim i nadobudnim klincima, a danas ljudima, imao o čemu zrelo i dostojanstveno porazgovarati na cesti i gledati kako sav njegov trud i golema odricanja mogu biti sve samo ne uzaludni.

Milan Kundera kaže da je zaborav krajnji izraz smrti. Kada nešto padne u zaborav da je tada konačno umrlo. Međutim, u četvrtak je i Kundera upao u grešku.
Ljudima kao velečasni Jakšić zaborav ne može ništa. Jer, kad su mi jučer odjednom navrle suze, nisam plakao nostalgičan za sjećanjima. Nisam čak plakao niti od proste tuge. Zaplakao sam za ljudinom koja je cijeli svoj život dala u druge i kojoj to nikad nije moglo do kraja biti vraćeno. A na sprovodu, vraćeno mu je jednim malim dijelom. I to, ne toliko kardinalom koji je vodio obred (uz, razumije se, svu čast i poštovanje uzoritom kardinalu), već punim autobusima vjernika, njegovih župljana za koje je i živio. Župljana koji, i da sto godina prođe i da sva sjećanja svijeta usahnu, i da zaborave da je uopće ikad i postojao neki Josip Jakšić, svejedno će mu na sprovod doći. Izblijedjelih sjećanja na konkretne događaje, već odavno nevažnih zajedničkih prošlosti već iz nečeg vječnog - ne bih nikad bio isti čovjek, barem ne kao vjernik, da me odgajao netko drugi i drugačiji. I nigdje mi drugdje na svijetu u četvrtak nije bilo mjesto nego u Goričanu, u kojem nikad prije nisam bio, da se posljednji puta rastanem sa čovjekom s kojim se ionako nikad rastati ne mogu jer kad god s ikim i slova o vjeri i vječnosti progovorim, progovorit ću iz onog čemu me on učio.

Jednostavno, imali smo župnika.

[vagica]

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".