sledeća tema »

[svjetlotama]

Nekad nam se u životu događa nešto izvan naše moći i na to ne možemo logički i voljno da utječemo. Takve situacije doživljavamo kao nešto više, jače od nas, život počnemo doživljavati neprijateljskim okruženjem. Trpimo, brinemo, patimo i jako nam bude teško. Osjećamo se sami, malo tko može da nam pruži čaroliju izbavljenja. Često puta u takvim situacijama padnemo u beznađe, izgubimo volju da bilo što radimo, počnemo misliti o sebi sve loše i nisko. Dostojanstvo se izgubi, a kako ne bi kad se nađemo u trpljenju, nemamo ono što nam je potrebno, na primjer: nemamo posla, novaca, prijatelji gledaju svoj život, nedostaje nam podrška, ljubav, osjećaj prihvaćanja i što je najvažnije , sigurnost egzistencije i mir u sebi.

Postoji li riješenje da se makne ta nevolja i jad? Ima li izlaza iz doline očajnice? Takva pitanja jedva i da ima snage da postavi bolna duša.

Čemu nam služe meditacije, reiki, energije , magije bijele i crne, zazivi i molitve, ako se ništa neće promijeniti? Onda su sve to samo priče i bajke s kojima se može malo prevariti zabrinuti um, kao kad gladnom djetetu skrenemo pažnju sa gladi dok jelo ne bude gotovo, nekom zanimljivom igračkom, samo da šuti još pet minuta, da ne plače da možemo dovršiti jelo.

Tako i naš Um i srce. Gladno i željno utjehe,mira i izlaza, traži razne igračke okolo da bi se na tren zabavilo i maknulo teške teretne misli i osjećaje, da samo bar pet minuta dođe olakšanje i zaborav na vlastitu muku.

No, iz svoje kože se pobjeći ne može. A ima li onda riješenja, i nade? IMA!

O takvim stvarima želim pisati, kako da otvorimo zaključane ladice u sebi u kojima je zapakovano zlato - naša snaga ona prava izvorna, koja može maknuti planine ispred nas.

[lella]

nekada ne vredi snaga ,kad postoji nesto jace ..

[RadmilaM]

No, iz svoje kože se pobjeći ne može. A ima li onda riješenja, i nade? IMA!

O takvim stvarima želim pisati, kako da otvorimo zaključane ladice u sebi u kojima je zapakovano zlato - naša snaga ona prava izvorna, koja može maknuti planine ispred nas.

Gde me nadje 

[svjetlotama]

nekada ne vredi snaga ,kad postoji nesto jace ..

Malo da istražimo, draga Lella. Što je to nešto jače, i koja snaga ne vrijedi? Iz kojeg našeg izvora snaga ne vrijedi? Na koju snagu si mislila?
Ako ti se da, da li bi htjela reći nešto o tome što sam boldala.  :-*

[svjetlotama]

No, iz svoje kože se pobjeći ne može. A ima li onda riješenja, i nade? IMA!

O takvim stvarima želim pisati, kako da otvorimo zaključane ladice u sebi u kojima je zapakovano zlato - naša snaga ona prava izvorna, koja može maknuti planine ispred nas.

Gde me nadje 

Vjerujem da imaš, kao i ja i ostali nešto reći o opstanku i metodama kako izdržati kad je najteže. Da li si razmišljala nekad, nije li to naš um navikao da doživi naredni dan kao bojno polje, na kojem smo i sluge i ratnici u isto vrijeme, kao dvorske lude u dvorcu kojem kraljuje Kralj gospon Životić koji nam ne dozvoljava da budemo sretni i tjera nas , protiv naše volje da živimo onako kako ne želimo?

Dobro bi bilo, kao prvo, da izvidimo pri sebi, kakvu naviku ima um, kakav program živimo, kakav film živimo, zašto živimo tako kako živimo, odakle nam to, i da li moramo da to pokorno živimo, ili imamo negdje da u nama čuči snaga i pravo da prekinemo loše filmove u kojem glumimo glavnu ulogu?

[RadmilaM]

Odgovor ne zelis da cujes.  8) Krece se od - uvek mogu da se ubijem (ne bas u bukvalnom smilslu)...

Posto nisam samo ja u pitanju, odgovorna sam za dva bica, znam da samo mene imaju, stisnem zube i nastavim dalje.
Problem je sto imam veliki osecaj krivice i za ono gde nemam uticaja a sta zracim, to privlacim.

Trudim se da ne razmisljam o bliskoj buducnosti, nego pobegnem u mastu u dalju buducnost.

[svjetlotama]

Mi postajemo ono o čemu kontempliramo. Kada neprestano fiksiramo svoje misli na zlo ,nevolju, probleme, neimaštinu,  naš um biva zagađen tim o čemu razmišljamo i na čega stavljamo svoju pažnju. Na taj način stvaramo sebi stanje koje nam je u mislima ako damo snagu,vjeru u takve negativne misli koji nakon nekog vremena formiraju svakodnevicu koju ne želimo ali smo si je stvorili.

Ukoliko usmjerimo um na vrline i dobrobit za sebe pa onda i drugih oko sebe, naš um se pročišćava i podržava samo dobre misli. Te skladne,pozitivne misli, dobre misli vremenom se spuste sa razine našeg duha u vidljivu stvarnost i takav nam život bude.
Nijedna loša misao ne može doprijeti u um osobe koja je potpuno predana u  ljubavi i suosjećanju. Naše misli oblikuju našu narav. Znači, mi trebamo sami sebe disciplinirati na umnoj razini, toga, trebamo se vježbati, trenirati misliti pozitivno, uvijek , uvijek i samo pozitivno. Nikad nije kasno. Ako imamo negativan program razmišljanja, prekinimo ga ODMAH SADA, bez premišljanja. I, od ove sekunde počnimo razmišljamo samo dobrim, svjetlim, pozitivnim mislima. Održimo se u tom naporu desetak dana, i već će se prvi dobri rezultati očitovati. A da ne bi to zaboravili, vodite svoj mali dnevnik koji će vas ispočetka podsjećati.

Napor ispočetka će biti prisutan, jer treba "malog majmuna" naš um, preodgojiti, navikao je na jedno te jedno , negativno razmišljanje iz dana u dan. Sad se to ne može preko noći, ni trkač na duge pruge ne može preko noći da stekne kondiciju nego treba jedno vrijeme treninga. tako i mi, najprije se treniramo pa onda idemo po dobre rezltate. Najteže su utakmice i treninzi sami sa sobom. Ali, zato mi donesemo ODLUKU, imamo mali dnevnik koji ćemo voditi, natuknice i podsjećati se na to da od sada više nećemo negativne filmove svog života da gledamo, živimo i podnosimo.

Ako treba, 160 puta na dan ćemo počinjati ispočetka i davati sebi pravo na promjenu. Jer, mi smo si sami oduzeli pravo, sami sebi ga i vraćamo.

[svjetlotama]

Odgovor ne zelis da cujes.  8) Krece se od - uvek mogu da se ubijem (ne bas u bukvalnom smilslu)...

Posto nisam samo ja u pitanju, odgovorna sam za dva bica, znam da samo mene imaju, stisnem zube i nastavim dalje.
Problem je sto imam veliki osecaj krivice i za ono gde nemam uticaja a sta zracim, to privlacim.

Trudim se da ne razmisljam o bliskoj buducnosti, nego pobegnem u mastu u dalju buducnost.

Možda misliš da mi imaš nešto novo za reći ? Šijem te za jedno biće plus dva  :-*

Osjećaj krivice u nama dolazi kada mi smatramo da nismo dovoljni dobri, da nismo dovoljno dali od sebe, kada smatramo sebe "prljavim"...

Tko ti zadaje osjećaj krivice? ( postaviš si pitanje u dnevnik - tko to ima pravo da ti bude sudija,kontrolor u tvojoj vlastitoj glavi?)
Odakle ti osjećaj krivice? ( pa si zapišeš što misliš, odakle ti osjećaj taj, netko ti stalno stoji "iznad glave i tlači i pritiska a ne vidiš i ne čuješ nikog osim tog glupog i strašnog osjećaja krivice)
Pa se zapitaj i pitaj TKO SAM JA? Pa zapiši. Ne priznam odgovore tipa: ja sam niko i ništa, ja sam đubre, ja sam govno, ja sam ovo ili ono...To ne priznam.
Pravi odgovor, onaj iz dubine, od pravog živog bića koji ima tijelo, srce, psihu. TKO SAM JA? To zapiši.

Onda se pitajmo: Da li sam ja to što mislim da jesam, i da li smo moj način života i moje stanje ono što trebam biti?
I, tko to kaže kakav netko treba biti'

[katarina7]

kako dobra tema, svjetlice 
za sada ću samo reći da je mene uvek kroz najteže periode moga života vodila ova rečenica, koju sam jako davno, još kao devojčurak dobila od jedne divne osobe, kao posvetu u knjizi koju sam od nje dobila na poklon: volja ( nada ) je ono što te vodi ka uspehu kada ti misao kaže da si poražen
uvek ima svetlosti na kraju tunela i postoji hiljadu i jedan način da je jasno vidimo  i da do nje dođemo 

jedan od mnogih načina:

[svjetlotama]

Hvala nama, Kale, svi smo mi otvorili ovu divnu temu, misli su nam takve, kolektivno se izgradila dovoljno jaka sfera da se otvore ova vrata.A i vrijeme je sazrijelo da otpustimo svoje terete koje nosimo na duši, malo po malo, inače ne bi mi o ovome večeras pričali da nismo dozreli lagano da se malo podsjetimo da imamo pravo živjeti bez tereta. već smo zaboravili živjeti bez problema i zavrzlama 

Dakle, nema ništa slučajno u našem životu, čak ni onda kada jako žudimo za nekim idealima a nikako da se dese, pa dosta toga odživimo u mašti  ;D

[svjetlotama]

PRVI KORAK i najteži: postati svjestan vlastite odgovornosti za sve što nam se događa.

To je najteže prihvatiti, i naći ćemo milijun argumenata da opravdamo svoju tezu, sebe ili okolnosti u kojima smo se našli.
Ako uspijemo nadići gnjev koji se može pojaviti u nama kad pomislimo : kako to da sam ja kriv-odgovoran ili uzrokovao sebi teške okolnosti u kojima sam žrtvaživota, sluga, i pas me može popiškiti jer nemam dinara u džepu? Ja kriv!!!

Pa ćemo redati: kriv je tata, pa mama, pa država, pa politika....svi redom...

Ali, nema tu krivca! Stvari su jednostavno takve kakve jesu a glavnu riječ smo imali MI i doveli sebe u situaciju kakvu imamo.JER, postoje izbori, a mi ne budemo svjesni svojih odluka,izbora. Možda da vratimo naše filmove unazad pa da se prisjetimo?

DRUGI KORAK, isto težak kao i prvi. PRIHVATITI SEBE. A što je to? Prihvatiti sebe sa svim svijetlim i tamnim dijelovima jednako.AUUUU...to je tek "najteže."

[svjetlotama]

Nakon ova dva koraka imamo otvorena vrata da koristimo alatke koji će nam podići nivo energije i da uzmemo snagu volje i misli da si kreiramo novu stvarnost, zadovoljavajuću stvarnost.

( preuzeli smo odgovornost, prihvatili smo sebe cjelovito, nakon toga se IZMIRIMO sa sobom, i tada se otvaraju prva vrata unutarnjosti , a u toj unutarnjosti se nalaze naše zlatne poluge)

[svjetlotama]

Što god misliš da možeš, ti to doista i možeš, i obratno od toga - što  misliš da ne možeš, ti stvarno to ne možeš učiniti. Iako si potpuno uvjeren da to nisi u stanju učiniti ja ti odgovorno tvrdim da jesi. Stvar je samo u tome što ti misliš da ne možeš. I što sada možeš učiniti? Poslušaj: najprije se rodi misao: "Ja to ne mogu" i svaku svoju stanicu privikavaš na tu informaciju. I dok svaka tvoja stanica počne nositi tu informaciju, ponavlja u sebi: "ja to ne mogu...ja to ne mogu...ja to ne mogu",  dotle tvoja podsvijest nastoji tu informaciju uobličiti na materijalnom nivou. I jednoga dana pokušaš ustati iz kreveta kad ono cijelo tijelo zazvoni: "ja to ne mogu", ili "ja ne mogu ustati", ili "ja ne mogu ovo", ili "ja ne mogu ono"...... i td. 
I što je najgore od svega, ti stvarno misliš da to ne možeš učiniti. To misli i svaka tvoja stanica, svaki tvoj mišić i svaka misao, a posljedicu osjećaš.....ti ne možeš ovo ili ono....svejedno je! A pitam te, kako s time živjeti? Znaš li da se je jednom dogodilo da je jedna žena podigla kamion težak 6 tona, jer se pod kotačima tog kamiona našlo njeno dijete. A znaš li zašto je to ona mogla učiniti? Zato što je na trenutak u bojazni za život svog dijeteta - zaboravila da ona ne može podići 6 tona. Da se je u tom trenu prisjetila toga - vjeruj mi, on ne bi mogla dignuti toliku težinu. Zar ti ova priča ne govori sve? Počni misliti da možeš, izmjeni informaciju svake svoje stanice, počni se ponašati kao da možeš, izmjeni svoje vjerovanje i počni vjerovati da možeš. I učini što god želiš, sve je ispravno ako daje konačni rezultat - ja mogu! A Bog ti drago dijete kaže: "Slobodan si u svemu, možeš činiti što god želiš ako misliš da možeš"! Pa onda, što ti preostaje? Čini ono što misliš da možeš i preuzmi odgovrnost za svoja dijela, nosi sobom tu odgovornost i budi u svakom trenutku spreman reći bilo kome i bilo kada: "Da ja jesam učinio ovo ili ono i stojim iza toga što činim"!
by V.M.

[svjetlotama]

Misao , kojoj dajemo snagu ( s uvjerenjem je mislimo) , ta misao oživljava i cijeli naš sustav slijedi tu misao, sistemom automatike. Naš energetski i duhovni sklop je kao kompjuter koji u sebi ima ugrađen program. Klikneš na dugme i kompjuter radi ono što hoćeš.
Tako i naš život. Mi odmislimo misao, damo toj misli pokretačku snagu i um povede cijelo biće za tim impulsom.

Zato mnogi mudraci i duhovnici govore BUDI SVJESTAN, BUDI SVJESTAN....Znaju kako funkcionira čovjek. Mi našom voljom, i našim uvjerenjima kreiramo svoj život. I to je velika Istina, kao što Sunce izlazi i zalazi, kao što se događa plima i oseka, kao što iz sjemena izraste biljka, tako je istina da mi kreiramo svoj život i okolnosti.

Da bi mi nekako došli do ozdravljenja našeg života, najprije trebamo uraditi kako smo gore napisali: osvjestiti da smo mi isključivo odgovorni za naše stanje, prihvatiti sebe bez osude i izmiriti se sa sobom i životom.

Nakon toga je slijedeća stvar: POSLOŽITI PRIORITETE i odrezati iz svog života nepotrebno. Sve ono što nas vuče dublje u problem i propast, to treba maknuti iz svog biopolja ( životnog prostora).

Da bi mogli posložiti prioritete, moramo preispitati svoje NAMJERE i svoje INTERESE.
To je još jedan "veliki kamen prepreke" pred nama za  koji moramo skupiti snage da bismo to mogli učiniti.

INTERES je danas nit vodilja mnogih ljudi. Potražimo u sebi namjere, razloge, intrese zašto smo se uvalili u nešto, zašto idemo dalje s tim, i gutamo hofna u životu, što nas to spriječava da budemo ono što nam je iskonsko,prirodno, stvarno i istinito.

NIJE ničija volja ( božja, viša volja itd..) da mi patimo. Toga nema. Mi, doduše, kroz patnju učimo i rastemo. Ali, nije zakon da mi moramo patiti u životu. Patnja koju imamo je samo znak da ne radimo ono što je dobro za nas.

Tko je rekao da je pravilo da se mora patiti?

[lella]

nekada ne vredi snaga ,kad postoji nesto jace ..

Malo da istražimo, draga Lella. Što je to nešto jače, i koja snaga ne vrijedi? Iz kojeg našeg izvora snaga ne vrijedi? Na koju snagu si mislila?
Ako ti se da, da li bi htjela reći nešto o tome što sam boldala.  :-*

draga moja svjetlo ja sam veoma jaka (psihicki) osoba ,mozda najjaca od svih koje licno poznajem,ne predajem se ,veoma sam pozitivna ,uvek nasmejana ,ali ta moja snaga mi ne pomaze u nekim situacijam koje ja ne mogu da kontrolisem .Ti si mene i pre savetovala kako da prizovem pozitivne misli da se usmerim ka resenju ,ali ne vredi.Ili mozda ja i nisam toliko jaka..Moja mama uvek kaze -posle kise uvek dolazi sunce- ,ali kod mene u poslednjih par godina stalno neki oblaci ,koje nikako da rasteram..Nadam se (nada poslednja umire ) da ce mi neke stvari koje zelim krenuti na bolje ,al slabi izgledi..